Danica Crnogorčević za „Jadran Trebinje“:Uvijek ćemo, u svakoj volji i nevolji, pjevati sa istim žarom

Ono što trebinjska publika nije znala i nije mogla ni da primjeti na sinoćnjem koncertu, je to da je Danica samo nekoliko minuta pred nastup bila priključena na infuziju. Put do Trebinja joj je jako teško pao, jer se osjećala loše i prije dolaska na svečanu akademiju u Banjaluku. Kada je izašla na binu, kaže, sav umor je nestao.

-Velika mi je čast što sam u ove velike dane za Republiku Srpsku bila  sa mojim narodom, sa srpskim narodom. Drago mi je što sam sa njima dijelila radost, prije svega Božića, pa onda i ovog velikog praznika Svetog arhiđakona Stefana. To što je moje zdravlje pred koncert bilo ugroženo, nije se osjetilo baš zbog tog blagoslova. Prezadovoljna sam koncertom i reakcijom publike.

Ono što je sinoć bilo posebno primjetno je reakcija najmlađih Trebinjaca na Vas lično i na Vašu interpretaciju. Kako komentarišete činjenicu da su djeca tokom cijelog koncerta pjevala u glas sa Vama?

– Djeca su me posebno oduševila. Оni su pjevali u glas i nevjerovatno mi je što znaju apsolutno svaku pjesmu. Meni je jako bitno da djeca znaju, ne ko sam ja, već da znaju koga ja opjevavam i da nauče ko su naši preci. Želim da zapamte i one rodoljubive, tradicionalne pjesme koje su živjele ranije, a mi ih sada oživljavamo kroz ove nastupe. Prije svega želim da uputim našu omladinu da se vrate majci crkvi i Svetom Savi, jer je to naše ognjište i da uvijek zapjevaju.  Pjesma nas je spajala kroz vijekove,  oživljavala i davala polet za daljim stvaranjem i daljim životom, poslije toliko lomova i padova, poslije toliko posrnuća i duhovnih i kulturnih.  Evo i danas smo svjedoci koliko je naša kultura degradirana uticajem spoljašnjih struja i mnogo je teško boriti se protiv toga. Mediji uvijek teže da prikazu nešto što mi nismo, da se dokažemo da smo kao neki drugi zapanjački narodi, kojima je to u krvi, a nama nije, jer se to kosi sa našom duhovnošću i kulturom. Upavo zbog toga, želim da djeca nauče te duhovne pjesme i da se u tom ruhu stvaraju nove. Svjedoci smo velikog broja etno grupa koje aktivno rade i to je već jedna struja koja se ne može zaustaviti, jer sada svi zajedno,  i Republika Srpska, i Crna Gora, i Srbija učestvujemo u spajanju našeg naroda.

Pjesma „Jedina Srpska“, koja je premijerno izvedena prije nešto više od 24h sata već ima pola miliona pregleda. Kako je došlo do saradnje i da li ste očekivali ovakav odjek?

-„Beogradski sindikat“ i ja još od litija sarađujemo u smislu da smo se viđali i planirali nešto. Ovo je bila iskra koja je sada samo zapaljena i zasijala najjače što je mogla. Vidjela sam da je narod reagovao odlično. Pjesma nije ušla u trending, to su neke njihove blokade na određene riječi, ali pjesma ne nosi ništa što je protivno nečijim stavovima i uvjerenjima. Pjesma odiše rodoljubivošćui istorijskim činjenicama. Ukratko, to je  priča o nastajanju Republike Srpske i apsolutno nikoga ne smije da uvrijedi. U suštini, trending i nije mjerilo, mjerilo je da je pjesma „upaljena“ ne samo u Republici Srpskoj, jer ona „gori“ i u Srbiji i u Crnoj Gori i gorjeće i ubuduće. Samo mogu da kažem da sam imala tu čast da sa „Beogradskim sindikatom“ poklonim takav dar našoj Republici Srpskoj za ovaj trideseti rođendan i to smo uradili sa velikim žarom i ljubavlju. Ujedinili smo tri područja i pokazali nesalomljivost i jedinstvo srpskog roda.

Pjesma „Veseli se srpski rode“ koja je postala himna litija u Crnoj Gori, takođe je doživjela veliki uspjeh, da li ste to očekivali?

-Pjesma „Veseli se srpski rode“ nije nastala kao neki osmišljeni projekat i zato je tako i zaživjela. Pjesma je zapravo nastala prije tri i po godine i kada je moj suprug napisao, ja sam ga pitala: „Ivane, kakva sloboda, zašto da se veselimo zbog slobode?“ . Čak sam mu sugerisala da promijeni taj tekst, ali on je istrajao na prvobitnom tekstu, što se ispostavilo kao ispravno. Nije se dalo da se pjesma objavi tada, što bi se reklo „nisu se poklopile kockice“. Čekali smo da snimimo spot, ali to je bila Božija volja. Kada je sve počelo u Crnoj Gori rekli smo: „Ili ćemo je objaviti sada ili je nećemo objaviti uopšte.“ Kada je puštena, na Vidovdan 2020. godine,  odmah je primljena kao da je već živjela u narodu. Mi smo jedva čekali da je objavimo, ali nismo očekivali ovakav uspjeh i da će čak i Novak Đoković da je zapjeva i da će mu biti jedna od omiljenih pjesama.

Može li se reći da je to Vaša „lična karta“?

-Kada god se pojavim ta pjesma se očekuje od mene i sinoć sam je izvela dva puta. Tačnije, nisam je izvela ja, nego publika. Meni je srce bilo ogromno, jer to je njihova pjesma,  koja je samo izašla iz nas i više je ne doživljavam kao svoju pjesmu, jer je ona ušla u narod i njihova je.

Sa ove distance da li vidite uticaj ove pjesme na konačni ishod litija u Crnoj Gori?

-Bez neke lažne skromnosti veliki je uticaj ove pjesme, ustvari tog primjera da se prije svega izdignemo iznad politike. Zato su i litije bile istorijske, jer je iznad svega bio upravo Gospod, koji je jedini spas srpskom narodu kroz vijekove. Mi samo ne smijemo praviti greške iz prošlosti,  a pjesma je ta koju naš narod najviše voli. Mi smo veseo narod, nama ne mogu slomiti taj duh. Uvijek ćemo, u svakoj nevolji i volji, zapjevati sa istim žarom i tužne i vesele pjesme, zato i ova pjesma poručuje našem narodu da se veseli, jer zla sila ne trpi kada se ti veseliš.

Ono što ljudi koji Vas prate mogu da vide, je činjenica da je porodica Vaš pokretač i najveća snaga. Da li je to primjer koji želite da mladi slijede?

-Uvijek ćemo gledati da dajemo primjer naše male crkve, a to je porodica . Nažalost, živimo u periodu kada je mnogo razvoda brakova i netrpeljivosti između supružnika, ali nama je cilj da djeca vide da samo jedno može da nas održi, a to je da se okupljamo oko porodice i da stvaramo porodicu. Moja djeca meni daju motiv i snagu da radim. Svu djecu koja su sinoć bila ja gledam kao svoju, vjerujete mi u njima sam vidjela moju djecu i pjavala sam za njih, jer to su sve moja djeca. Sinoć kada smo se fotografisali trudila sam se da ih izljubim i to mi je dalo još veću snagu i malo su mi umanjili nedostajanje moje djece.

Danica kaže da njena djeca, iako su još uvijek mala,  već pjevaju, a pogotova najstarija kćerka koja već drži mikrofon i apsolvirala je sve pjesme.

Za kraj našeg razgovora Danica je zahvalila gradskoj upravi Trebinja na povjerenju koje je ukazano njoj i njenom orkestru, da ovako veliki dan i veliki jubilej uveličaju i podjele sa građanima Trebinja, te dodala da će se uvijek vraćati u najjužniji grad Republike Srpske.

– Dolazićemo u Trebinje kao da je naše, jer i jeste naše. Ovde se ne osjećam kao da sam izašla iz Crne Gore. Spominju mi sada neke testove, koje će nam tražiti na granici, ali za mene je ta granica samo materijalna i ja sam već kući – zaključila je Danica za „Jadran Trebinje“.