Srpstvo se ne brani samo u Šumadiji već i ovdje u Budvi

Pozvali ste srpski narod na slogu, a da li je ona moguća među Srbima u Crnoj Gori?

Problem je kompleksan i višeslojan. Nije od juče i traje od 2006. godine, ali i od usvajanja Ustava 2007. godine. Srpski narod je tada trebalo da bude kolateralna šteta jer je nova Crna Gora, ustanovljena referendumom, imala snažnu potrebu da anulira svoj nesporno srpski istorijski karakter. Prljavom kampanjom Srbima je nametnut osjećaj kolektivne krivice jer su svojom slobodno izraženom voljom, što je njihovo građansko i ljudsko pravo, glasali za zajedničku državu. Nedefinisan ustavni status srpskog naroda u Crnoj Gori je uzročnik svih daljih raslojavanja srpskog kolektivnog bića jer mi unutar sebe nismo u stanju da se dogovorimo o ključnim nacionalnim stavovima i našem odnosu prema takvoj, postreferendumskoj Crnoj Gori. Nedostajala nam je krovna institucionalna organizacija koja bi imala snagu i uticaj da sve Srbe okupi pod svoj okvir, a Srpstvo smo sveli na unutarstranačka i politička prepucavanja. Nama je potreban unutarsrpski dogovor i dijalog i konsenzus kada je riječ o svim nacionalnim pitanjima.

Zahvalni ste, kako ste rekli, braći iz Srbije što su prošlog ljeta kao turisti masovno boravili u Budvi?

Nas ovih dana zasipaju reklamama u kojima nas američka ambasada podsjeća na tradicionalne veze i prijateljstvo koje gaji sa Crnom Gorom, a za šta mi iskreno i nemamo previše opipljivih dokaza. S druge strane, nakon zemljotresa 1979. godine Srbija je Crnoj Gori pomagala sa preko šest miliona eura mjesečno, odnosno za 15 godina, koliko je ta pomoć trajala, ona je, izražena u novcu, iznosila preko milijardu eura. Upravo se od tog novca Budva ponovo izgradila nakon katastrofalnog zemljotresa i zahvaljujući toj pomoći ponovo je stala na noge. Tokom 30 godina naša braća iz Srbije i Republike Srpske masovno biraju upravo Budvu za svoje omiljeno ljetovalište, a da niko nikada nije osjetio potrebu da im zahvali zato što dolaze ovdje, troše svoj novac i samim tim nam omogućavaju da se dalje razvijamo. Oni su jedan od razloga zbog kojih je Budva danas privredno najpotentnija opština u Crnoj Gori, zahvaljujući kojoj se i cijela Crna Gora razvija i ostvaruje neku privrednu djelatnost. Zato mislim da smo svi dužni da zahvalimo tim ljudima, ali i da nastavimo da gajimo svesrpski duh zajedništva i solidarnosti. Od takvog pristupa nikome ne može da bude loše.

Koliko znam, ne spore vam humanost ni sada, kada ste prvi čovjek opštine. Siromašnim porodicama podijelili ste 37 plata. Kome to smeta?

Ne znam zašto bih to ikom smetalo. Kada sam stupio na funkciju, javno sam dao riječ da od opštine Budva neću ništa uzimati, i ja sam svoju riječ održao. Čin donacije plate objavljujem u medijima da bih građanima stavio do znanja da se svoje riječi držim. Možda nekom zvuči kao populizam, ali ja mislim da treba pomoći onome kome je pomoć potrebna i da svi treba da ličnim primjerom pokazujemo kako se gradi bolje i srećnije društvo. Ovde je Bog dao da ima za sve dovoljno, i ako sam u mogućnosti, uvijek ću pomoći.

Za razliku od mnogih generacija političara, vi ste nastavili porodični biznis i stekli pozamašni kapital, pa tek onda došli na ovu političku funkciju. Je li vas to omelo ili vam je donijelo neki benefit?

Ovdje ljudi nisu izgleda navikli da rade, pa im je čudno kada neko iz biznisa uđe u politiku. Ja sam hiljadu puta ponovio da nisam profesionalni političar, ali da imam potrebu da pomognem svom gradu i svom narodu i da mi je primarni motiv upravo bio da se uključim u ove procese. Jedini benefit od biznisa u politici je taj što sam navikao da ustajem rano i da mi nije problem da radim tokom cijelog dana. Nije politika ništa izgubila od mog porodičnog biznisa, ali moj porodični biznis i te kako trpi zbog mog bavljenja politikom.

Vaša kompanija obnavljala je svetinje, pomagala kulturu i sport. Kažete da je to sve bilo moguće zahvaljujući radu i slozi vaše porodice. Kako to kod vas funkcioniše?

Radnu etiku smo moja braća, sestra i ja naučili od našega oca i majke. Majka mi je još uvek živa i iako smo mi odrasli ljudi sa svojim porodicama, nedjeljni ručak kod nje se ne preskače. Tada se svi okupimo, i to je zapravo naš praznik. I tako funkcionišemo decenijama. Ogromna je čast za sve nas što smo u prilici da pomognemo obnovu naših svetinja, i tu sam oduvijek bio vrlo jasan. Između svoje svete Srpske pravoslavne crkve i fotelje, uvijek ću izabrati crkvu.

Sve je u porodici i društvo mora da nađe načina da zaštiti porodicu, njene vrijednosti, njen izvorni oblik. Danas je porodica na udaru različitih interesnih struktura, ali ko izgubi porodicu, taj je izgubio svoju vezu sa Bogom. Zato apelujem na sve učesnike javnog i političkog života da stave porodicu kao broj jedan na svojim agendama, da je zaštite i da rade na njenom očuvanju jer bez porodice kao osnovne ćelije, mi kao narod smo osuđeni na nestajanje.

Izjavili ste da se nikada nećete pomiriti s tim da u Crnoj Gori nema popisa, da je Kosovo i dalje crnogorska rana, da nema sloge bez porodice kao ni spasa srpskom narodu.

Raduje informacija da je Vlada Crne Gore ipak, uprkos svim pritiscima spolja i iznutra, usvojila odluke za održavanje popisa tokom 2022. godine, i to po principu stare popisne metodologije koja uključuje i izjašnjavanje kada je riječ o identitetskim pitanjima i Demokratski front je tu odigrao bitnu ulogu. Što se tiče odnosa prema Kosovu i Metohiji, podsjetiću na stihove „tragičnog junaka kosovske misli”, velikog Njegoša, koji kaže: „al’ su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice, đe Obilić nad senima vlada”; ili na stihove kralja Nikole, koji kaže: „Sva znamenja ispod Šare, sva znamenja i svetinje, skupljena su pod Lovćenom, među nama na Cetinje.” Crna Gora je etička vertikala kosovskog zavjeta. Duboko vjerujem u riječi blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, koji kaže da bismo sačuvali i razumjeli Kosovo, moramo prvo da ga pronađemo i zadobijemo u sebi samima.